Postoje televizijski likovi koji ostanu zapamćeni godinama nakon što se posljednja epizoda završi.
Dovoljno je izgovoriti jedno ime i mnogima se odmah pojave poznata scena, glas ili karakteristična rečenica.
Upravo takav trag ostavio je Zoran Rankić, glumac kojeg je široka publika posebno zapamtila kao Žarka Poparu u seriji „Srećni ljudi“. Iako je ta uloga obilježila njegovu televizijsku karijeru, Rankić je bio mnogo više od čovjeka kojeg publika pamti kroz jednog lika. Bio je glumac, pisac, dramski stvaralac, aforističar i pjesnik, a iza njegovog prepoznatljivog televizijskog karaktera krio se čovjek izrazite umjetničke individualnosti.
Ipak, jedna priča iz njegovog života posebno pokazuje koliko je bio svoj.
Popara je trebao izgledati drugačije
Žarko Popara bio je jedan od upečatljivijih likova u seriji „Srećni ljudi“.
Gledatelji su ga doživjeli kao čovjeka snažnog karaktera, specifičnog humora i još specifičnijeg načina komunikacije.
Ali ono što mnogi nisu znali jeste da neke od njegovih najpoznatijih replika nisu bile napisane upravo onako kako smo ih kasnije čuli na televiziji.
Rankić je svojevremeno ispričao da je neke rečenice improvizirao tokom snimanja.
Među njima je bila i čuvena fraza „Gospođice, gospođo“.
Prema njegovom objašnjenju, prvobitni tekst bio je znatno duži i formalniji. Rankić je, međutim, odlučio pronaći drugačiji način da ga izgovori.
Ta mala promjena postala je jedan od detalja po kojima je njegov lik ostao prepoznatljiv.
Publika je počela ponavljati njegove replike
Nije trebalo dugo da Poparine rečenice počnu živjeti vlastitim životom.
Ljudi su ih prepričavali, imitirati i ubacivali u svakodnevne razgovore.
Sam Rankić kasnije je pričao anegdotu koja pokazuje koliko je publika prihvatila njegov lik.
Tokom jednog boravka u Herceg Novom, doživio je situaciju u kojoj su ga ljudi prepoznavali upravo po Popari i njegovim karakterističnim rečenicama.
Glumac je, prema vlastitom kazivanju, bio pomalo zatečen tolikom pažnjom.
Danas nam to možda izgleda potpuno normalno.
Ali zamislite da odigrate ulogu, a zatim godinama kasnije shvatite da ljudi pamte vaše riječi gotovo jednako dobro kao i vi.
To je poseban oblik popularnosti.
Iza Popare stajao je čovjek koji je mnogo pisao
Ono što je posebno zanimljivo jeste da Rankićeva kreativnost nije završavala kada se kamere ugase.
Bio je aktivan i kao književnik, a iza sebe je ostavio zbirke pjesama, dramske tekstove i aforizme. Izvori navode i da je za književni rad dobio priznanja, dok za glumu nije osvojio zvaničnu nagradu.
To je pomalo neobična činjenica.
Čovjek kojeg milioni gledatelja pamte po jednoj od najpoznatijih televizijskih uloga svog vremena nije imao glumačku nagradu koja bi formalno potvrdila ono što je publika već odavno prepoznala.
Njegova nagrada, barem prema načinu na koji je o tome govorio, bila je nešto drugo.
Publika.
Popara nije bio jedini lik po kojem ga pamte
Iako je Žarko Popara ostao njegov najpoznatiji televizijski lik, Rankić je ostvario i druge zapažene uloge.
Posebno se izdvaja njegova interpretacija Nikole Kalabića u televizijskoj drami „Posljednji čin“.
Upravo ta razlika između uloga pokazuje koliko je njegov glumački raspon bio širi od komičnog i prepoznatljivog Popare.
Za mlađe gledatelje koji ga poznaju gotovo isključivo iz „Srećnih ljudi“, ovo može biti zanimljivo otkriće.
Iza čovjeka kojeg su mnogi povezivali s humorom stajala je mnogo ozbiljnija i raznovrsnija karijera.
Jedan oproštaj od pozorišta postao je priča za sebe
Možda najneobičnija priča iz njegove karijere dogodila se kada je odlučio napustiti pozorišnu scenu.
Rankić je kasnije pričao da nije želio klasičan oproštaj uz velike riječi i formalne govore.
Umjesto toga, zaključao se u garderobi, na ogledalu napisao „Živjela sloboda“ i izašao kroz prozor prostorije koja je bila u prizemlju.
Zvuči gotovo kao scena iz nekog filma.
Ali prema njegovom vlastitom objašnjenju, upravo je tako želio izbjeći ceremonijalni oproštaj koji mu nije odgovarao.
Nije želio velike riječi.
Želio je otići na svoj način.
I upravo je to mnogo govorilo o njegovom karakteru.
Čovjek koji nije volio da ga drugi oblikuju
Kada se danas govori o Rankiću, često se ističe njegova sklonost improvizaciji.
To nije bilo slučajno.
Čini se da je imao snažnu potrebu da u onome što radi ostavi vlastiti trag.
To se vidjelo u načinu na koji je oblikovao Poparu, u pisanju, aforizmima, pa čak i u načinu na koji se oprostio od pozorišta.
Možda upravo zato Popara nije djelovao kao potpuno običan televizijski lik.
Imao je nešto prepoznatljivo.
Nešto što nije bilo moguće dobiti samo čitanjem scenarija.
Posljednje godine proveo je daleko od reflektora
Zoran Rankić preminuo je 9. decembra 2019. godine u Beogradu. Pred kraj života povukao se iz javnosti, a prema svjedočenju njegove prijateljice Zvezdane Stanković, nastavio je pisati i završavao svoje knjige.
Njegov posljednji period života bio je znatno tiši od godina kada je bio svakodnevno prisutan na televiziji.
I upravo je taj kontrast možda ono što ovu priču čini posebno zanimljivom.
Čovjek kojeg je nekada prepoznavala ogromna publika posljednje godine proveo je mnogo mirnije, posvećen pisanju i ljudima koji su mu bili bliski.
Njegova smrt podsjetila je mnoge da iza televizijskih likova uvijek postoje stvarni ljudi sa svojim navikama, strahovima, interesima i životnim pričama.
Zašto se Popara i danas pamti?
Odgovor vjerovatno nije samo u scenariju.
Neke uloge jednostavno pronađu pravi spoj glumca i lika.
Kod Popare se dogodilo upravo to.
Rankić mu je dao glas, ritam, gestikulaciju i vlastiti smisao za humor.
A neke rečenice dodatno je oblikovao sam.
Zato danas, kada neko spomene Poparu, mnogi ne pomisle samo na lik iz jedne stare serije.
Pomislimo na glas.
Na izraz lica.
Na način govora.
Na onu posebnu energiju koju nije moguće potpuno objasniti riječima.
Neke uloge nadžive svoje vrijeme
Televizijske serije dolaze i prolaze.
Glumci se pojavljuju u novim projektima.
Publika mijenja ukuse.
Ali ponekad jedan lik uspije ostati u kolektivnom sjećanju mnogo duže nego što bi iko očekivao.
Žarko Popara je upravo takav primjer.
A priča o Zoranu Rankiću pokazuje da iza jedne popularne uloge često postoji čitav svijet koji gledatelji nikada nisu vidjeli.
Bio je mnogo više od Popare.
Bio je umjetnik koji je pisao, glumio, stvarao i, kada je trebalo, birao vlastiti put.
Možda je upravo zbog toga njegov lik i danas toliko prepoznatljiv.
Jer neke uloge ne postanu kultne samo zbog onoga što piše u scenariju.
Ponekad ih kultnim učini čovjek koji ih izgovori.
