Šta se dogodi s kućom, stanom, zemljištem i ostalom imovinom kada osoba premine, a iza sebe nema djece, supružnika niti drugih rođaka koji bi mogli naslijediti njenu imovinu?
Ovo je pitanje koje se rijetko postavlja dok se ne pojavi stvarna situacija. Ipak, pravila nasljeđivanja postoje upravo kako bi se odredilo šta se događa sa zaostavštinom, čak i onda kada se na prvi pogled čini da nema nikoga ko bi mogao naslijediti imovinu.
Važno je znati i da se pravila ne primjenjuju potpuno jednako na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Nasljedno pravo uređeno je propisima različitih nivoa vlasti, pa detalji zavise od toga gdje je ostavilac imao prebivalište i gdje se nalazi imovina.
Da li imovina zaista može ostati „ničija“?
Kratak odgovor je – ne.
Smrt vlasnika ne znači da kuća, stan ili zemljište automatski postaju ničija imovina. Zaostavština se utvrđuje kroz odgovarajući ostavinski postupak, a zakon određuje ko može biti nasljednik.
Prije nego što se zaključi da nasljednika nema, potrebno je utvrditi postoji li neko ko prema zakonu ili testamentu ima pravo na nasljeđe.
To znači da činjenica da osoba nije imala djecu sama po sebi ne znači da nema nasljednika.
U krug potencijalnih nasljednika mogu ulaziti supružnik, roditelji, braća i sestre, njihovi potomci, djedovi i nane, kao i drugi preci i srodnici, zavisno od konkretnog zakonskog reda.
Ko nasljeđuje ako nema djece?
Jedna od najčešćih zabluda jeste da nakon smrti osobe bez djece njena imovina odmah pripada državi ili lokalnoj zajednici.
To nije tako jednostavno.
Nasljedni redovi postoje upravo zato da se utvrdi ko dolazi na red kada nema potomaka. Na primjer, u Republici Srpskoj zakon među zakonskim nasljednicima navodi potomke, supružnika, roditelje, braću i sestre i njihove potomke, djedove i babe i njihove potomke te ostale pretke. Bliži nasljedni red u pravilu isključuje dalji.
Zbog toga je moguće da osoba koja je cijeli život živjela sama i nije imala djecu ipak iza sebe ostavi nasljednike.
Šta ako zaista nema nijednog nasljednika?
Tek kada se utvrdi da nema zakonskih nasljednika, primjenjuje se pravilo o zaostavštini bez nasljednika.
U Republici Srpskoj Zakon o nasljeđivanju izričito propisuje da zaostavština bez nasljednika postaje svojina Republike Srpske. Zakon također navodi da je Republika Srpska posljednji zakonski nasljednik.
To je važna razlika u odnosu na tvrdnju da svaka takva kuća automatski pripada općini ili gradu.
Zbog toga je prilikom pisanja ili čitanja ovakvih informacija važno znati na koji dio Bosne i Hercegovine se pravilo odnosi.
A šta je sa Federacijom BiH?
U Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjuje se poseban Zakon o nasljeđivanju, pa se pravila ne mogu jednostavno prepisati iz propisa Republike Srpske i predstaviti kao pravilo koje važi za cijelu državu.
Zakon FBiH uređuje nasljedno pravo i postupanje u nasljednim stvarima na području Federacije.
Zato kod konkretne nekretnine nije dovoljno znati samo da se ona nalazi u Bosni i Hercegovini. Potrebno je utvrditi relevantni pravni okvir i okolnosti konkretnog slučaja.
Ovo je posebno važno kod nekretnina koje se nalaze u različitim entitetima ili kada je ostavilac imao prebivalište na jednom području, a imovinu na drugom.
Zašto je ostavinska rasprava toliko važna?
Ostavinski postupak služi tome da se utvrdi šta čini zaostavštinu i ko ima pravo da je naslijedi.
U postupku se mogu utvrđivati nekretnine, pokretna imovina, prava, potraživanja, ali i dugovanja umrlog.
U Republici Srpskoj, naprimjer, zakon predviđa popis i procjenu imovine u situacijama kada se ne zna za nasljednike ili kada treba da naslijedi Republika Srpska. Popis može obuhvatiti nepokretnu i pokretnu imovinu, kao i potraživanja i dugove.
Dakle, nije dovoljno samo pogledati ko je upisan kao vlasnik kuće i zaključiti kome ona pripada nakon smrti. Nasljedno pravo ima svoj postupak i redoslijed.
Šta ako se nasljednik pojavi naknadno?
Situacije u kojima se tek nakon određenog vremena pronađe neki dokument, nasljednik ili dio imovine mogu dodatno zakomplikovati slučaj.
Postoje i pravila za naknadno pronađenu imovinu. U Federaciji BiH, naprimjer, zakon predviđa mogućnost donošenja dopunskog rješenja kada se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja ranije nije bila obuhvaćena.
Zato nije dobro pretpostaviti da je određena imovina „izgubljena“ samo zato što se odmah ne zna ko je nasljednik.
A šta ako postoji testament?
Testament može značajno promijeniti situaciju.
Osoba može testamentom odrediti kome želi ostaviti svoju imovinu, ali takvo raspolaganje ipak mora biti u skladu s pravilima nasljednog prava.
U Republici Srpskoj zakon izričito propisuje da se nasljeđivati može na osnovu zakona i na osnovu testamenta. Istovremeno postoje i pravila o nužnim nasljednicima i njihovom pravu na nužni dio.
Zbog toga postojanje testamenta ne znači automatski da svaki član porodice može biti potpuno isključen iz nasljeđivanja.
Može li se sve riješiti unaprijed?
Planiranje nasljeđivanja može spriječiti mnoge nedoumice.
Osoba koja posjeduje nekretninu ili drugu vrijedniju imovinu može unaprijed urediti svoje imovinske odnose u okviru mogućnosti koje zakon dopušta. Testament je jedna od mogućnosti, ali postoje i drugi pravni instituti koji se koriste u određenim okolnostima.
Kod složenijih porodičnih odnosa posebno je važno da dokumenti budu pravilno sastavljeni i da odgovaraju stvarnoj situaciji.
Čak i kada osoba nema djecu, to ne znači da nema nasljednike. Ponekad tek detaljnije utvrđivanje porodičnih veza pokaže da postoji osoba koja ima zakonsko pravo na dio zaostavštine.
Najvažnije je ne pretpostavljati kome kuća pripada
Pitanje „kome ide kuća ako vlasnik umre bez nasljednika?“ zvuči jednostavno, ali odgovor zavisi od više faktora.
Prvo se utvrđuje postoji li testament i ko su potencijalni zakonski nasljednici. Zatim se primjenjuje odgovarajući zakon i provodi ostavinski postupak. Tek kada se utvrdi da zaista nema nasljednika, primjenjuje se pravilo koje određuje kome zaostavština pripada.
Zbog toga tvrdnja da kuća automatski pripada općini, gradu ili državi nije univerzalno pravilo za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Ako se radi o stvarnoj ostavini i konkretnoj nekretnini, najbolje je provjeriti slučaj s notarom, advokatom ili nadležnim sudom, jer jedan detalj u porodičnim odnosima, testamentu ili statusu nekretnine može promijeniti ishod.
